Prevencija hipoksično-ishemične encefalopatije (HIE) i posljedičnog oštećenja mozga i dalje je monumentalan problem. Ne postoji način kako predvidjeti koje će novorođenče biti pogođeno i time pokušati prenatalno farmakološki intervenirati. Terapijska hipotermija (TH) za sada je jedina široko usvojena metoda neuroprotekcije, ali je nepotpuno učinkovita. Još uvijek velik broj liječene djece umire ili ima loš neurorazvojni ishod. Provedene studije ostavile su brojne etičke dileme. Je li implementacija TH jednako sigurna i učinkovita u nerazvijenim i zemljama u razvoju, gdje je opterećenje HIE najveće, a financijske mogućnosti limitirane? Kako što preciznije identificirati novorođenčad koja bi imala koristi od ovog oblika liječenja, a istovremeno osigurati nepotrebno podvrgavanje ovom kompliciranom postupku onu koja bi i bez intervencije imala normalan ishod? Kojoj novorođenčadi i u kojem trenutku uskratiti daljnju intenzivnu skrb? Na otvorena pitanja koga, koliko dugo i kojom metodom pothlađivati pokušavaju odgovoriti studije u tijeku. Razvoj HIE je multifaktorijalan i jedino bi poznavanje potpunog biokemijskog slijeda kaskade neuronalnog oštećenja osiguralo vremenski determiniranu intervenciju dodatnim neuroprotektivima. Takav scenarij je malo vjerojatan i iz tog razloga svjedočimo sporom, ali ipak napredujućem polju istraživanja kombinirane neuroprotekcije. Svaka zemlja u kojoj je TH nov oblik liječenja treba uspostaviti nacionalnu mrežu TH koja podrazumijeva centre, transportne timove i registar liječenih. Jedino tako je moguće uočiti utjecaj namjernog ili slučajnog odstupanja od usvojenih kriterija i protokola liječenja. Postoje obećavajući neuroprotektivi osim TH, no usvajati ih u kliničkoj praksi treba s iznimnim oprezom i obaveznim uniformiranim razvojnim praćenjem. [ABSTRACT FROM AUTHOR]