Cilj Uporediti efektivnost discektomije i konzervativnog tretmana u pacijenata s diskogenim donjim leđnim i lumbalnim radikularnim sindromom. Metode Prikazali smo retrospektivno-prospektivnu kohortnu studiju koja je obuhvatila 100 pacijenata. Slijedeći naše proširene kriterije, svi su pacijenti imali operativnu indikaciju. Operirali smo 50 pacijenata, dok je drugih 50 pacijenata odbacilo operativnu metodu liječenja i oni su bili tretirani neoperativno. Upotrijebljene mjere za procjenu ishoda liječenja bile su indeks nelagode (Bothersome Index) radikularnog bola, radikularni i leđni bol u zavisnosti od aktivnosti, Lasègov test, kontralatelarni Lasègov test i neurološki deficit. Rezultati su procjenjeni na početku tretmana, kao i nakon dva, sedam i 18 mjeseci. Rezultati Rezultati su bili u korist hirurškog tretmana za većinu procjenjenih mjera, kao i sve periode procjene. Nakon 18 mjeseci bila je značajna razlika između operiranih i neoperiranih pacijenata u odnosu na indeks nelagode radikularnog bola (p<0,05), Lasègov test (p=0,002), neurološki deficit (p<0,05), te bol u nogama i donjem dijelu leđa u zavisnosti od aktivnosti (p=0,009). Nije bilo signifikantne razlike između grupa koja se odnosi na kontralatelarni Lasègov test (p=0,206). Zaključak Proširili smo ranije usvojene operativne indikacije. Rezultati tretmana bili su bolji kod skupine operativno liječenih pacijenata. Brza redukcija simptoma glavna je prednost strategije operativnog tretmana. Pacijenti koji mogu kontrolirati bol na, za njih, prihvatljiv način mogu odlučiti da izbjegnu hirurški postupak. Pacijentovo preferiranje vrste tretmana od krucijalnog je značaja za donošenje odluke hirurga u slučajevima bez proširenog neurološkog deficita. [ABSTRACT FROM AUTHOR]