Jedan od glavnih preduvjeta za razumijevanje i oblikovanje koherentnoga usmenoga ili pisanoga diskursa jest uspješno razumijevanje i stvaranje uzročno-posljedičnih odnosa. Tijekom obiju proizvodnja djeca imaju na raspolaganju širok raspon jezičnih sredstava za obilježavanje uzročnosti, od eksplicitnijih do implicitnijih. U ovom je istraživanju upotrijebljeno prepričavanje kao metoda za poticanje stvaranja priča na temelju kojih je raspodjelom u pet markerskih tipova analizirano izražavanje uzročno-posljedičnih odnosa. Prepričavanje omogućuje istraživanje reformulacije sintaktičkih struktura prethodno pohranjene priče i analizu preklapanja između jezičnoga sadržaja kojemu je dijete izloženo (jezični unos) i jezika koji dijete proizvodi (jezični izlaz). Dvije skupine djece, u dobi od 10 (N=23) i 12 (N=30), bile su izložene priči u dvjema vremenskim točkama; u prvoj su je morali prepričati usmeno, a u drugoj pismeno. Provedene analize pokazale su da su 12-godišnjaci proizveli ukupno više uzročno-posljedičnih veza od 10-godišnjaka, ali samo u pisanom obliku. Ta se razlika objašnjava većom pismenom kompetencijom 12-godišnje djece u proizvodnji složenih sintaktičkih struktura. Nadalje, obje skupine djece služile su se u obama modalitetima dominantno istim uzročnim markerima koji su u prvom redu gramatički. Rezultati upućuju na dječju sposobnost reformuliranja uzročnih odnosa neovisno o jezičnom sadržaju kojemu su prethodno bila izložena. [ABSTRACT FROM AUTHOR]