Uvod: Stanja kao što su izolovana povišena glikemija našte ili poremećaj tolerancije glukoze i kombinacija ova dva poremećaja glukoze mogu se definisati kao predijabetes. Cilj nam je bio ispitati prevalencu predijabetesa i odrediti potencijalne pridružene faktore u grupi gojaznih adolesce- nata. Metode: Prospektivna studija, sprovedena u Univerzitetskoj dečjoj klinici, uključila je 85 gojaznih ispitanika i 17 nor- malno uhranjenih pacijenata. Svi pacijenti su bili bele rase, 60 muškog, 42 ženskog pola, uzrasta 7,4-18,3 godina, sa prisutnim znacima puberteta. Rezultati: Zavisno od kriterijuma koje smo koristili, insulin- ska rezistencija je postojala kod 62-100% gojaznih pacije- nata, posebno izražena u grupi pacijenata sa ITM SDS > 3. Nakon oGTT-a, dijagnoza izolovane povišene glikemije našte je postavljena kod 13,9% pacijenata, poremećaj to- lerancije glukoze kod 20,8%, a udruženost ova dva pore- mećaja kod samo 2,8 gojaznih pacijenata. Pacijenti sa predijabetesom su bili stariji (14±2,4 vs 12,8±2,5 p=0,04) i imali više nivoe glukoze tokom celog testa (p<0,001). Nije na|ena statistički značajna razlika u odno- su na porodičnu anamnezu za tip 2 dijabetesa, ITM, vred- nosti lipida i insulina našte. Insulinogeni, ukupni indeks senzitivnosti, kao i HOMA%B bili su značajno niži u predijabetesnoj grupi u pore|enju sa grupom koja je imala normalnu toleranciju glukoze (p=0,07, 0,01 i 0,04). HbA1c je odre|en kod 58% pacijenata i bio je značajno viši u pre- dijabetesnoj grupi (5,4±0,3 vs 5,7±0,4, p=0,002). Zaključak: Dijagnoza pre-dijabetesa je postavljena u viso- kom procentu kod naših gojaznih adolescenata. Neop- hodna su dalja ispitivanja koja bi pokazala koji je najbolji test za rano prepoznavanje i lečenje ovih pacijenata sa rizikom za tip 2 dijabetesa. [ABSTRACT FROM AUTHOR]