Uvod. Hronièna urtikarija predstavlja svakodnevno ili gotovo svakodnevno prisustvo urtika na koži duže od šest nedelja. Pacijenti sa teškom formom hroniène urtikarije, koja je rezistentna na terapiju maksimalnim dozama antihistaminika, uz upotrebu kortikosteroida, imaju veæu potrebu za terapijom imunosupresivnim agensima, meðu kojima ciklosporin i dalje predstavlja terapiju prvog izbora. U ovom èlanku, mi smo analizirali efikasnost i bezbednost leèenja ciklosporinom kod pacijenata sa teškim oblikom hroniène urtikarije, leèenih u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u periodu 2009-2016. godine. Ispitanici i metode. Uèinjena je retrospektivna analiza pacijenata sa teškim oblikom hroniène urtikarije leèenih na Klinici za kožne i polne bolesti Vojnomedicinske akademije od 2009. do 2016. godine, a podaci su dobijeni iz bolnièke baze podataka i medicinske dokumentacije. U navedenom periodu, ukupno 145 pacijenata leèeno je od hroniène urtikarije u bolnièkim uslovima, od kojih njih 20 (13,8%) sa teškim rezistentnim oblikom hroniène urtikarije koja je zahtevala leèenje ciklosporinom. Laboratorijske analize su uzete pre tretmana, posle sedam dana i/ili na kraju hospitalizacije. Rana terapijska efikasnost je ocenjena nakon tri nedelje po otpustu, na osnovu redukcije broja urtika na koži, kao i njihove uèestalosti. Trajanje terapije, neželjeni efekti tokom terapije, efikasnost leèenja i razlog za prekid leèenja praæeni su na kontrolnim pregledima pacijenata. Rezultati. Ukupno je lečeno 20 pacijenata, 14 žena i 6 muškaraca, prosečne starosti 40,5 godina. Prethodni modaliteti lečenja bili su kratki kursevi kortikosteroida kod svih 20 pacijenata (100%), antihistaminici u maksimalnim dozama, kao i kombinacije više različitih antihistaminika kod 18 pacijenata (90%) i dapson kod sedam pacijenata (35%). Prosečna doza ciklosporina bila je 4,4 ± 0,7 mg/kg. Medijana trajanja terapije ciklosporinom bila je šest meseci (2-17). Kod devet pacijenata (45%), terapija ciklosporinom dovela je do potpunog terapijskog odgovora, tri pacijenta (15%), imala su parcijalan terapijski odgovor sa povremeno prisutnim urtikama na koži, u manjem broju i sa manjom učestalošću, dok kod dva pacijenta (10%) nije bilo terapijskog efekta. Tokom perioda praćenja, kod četiri pacijenta (20%) registrovana su neželjena dejstva terapije. Hipertenzija je zabeležena kod jednog pacijenta (5%), povišene vrednosti uree i kreatinina kod dva pacijenta (10%) i leukopenija kod jednog pacijenta (5%). Zaključak. U našoj studiji 13,8% pacijenata je rezistentno na standardnu terapiju koja se koristi u lečenju hronične urtikarije. Kod većine ovih pacijenata, ciklosporin predstavlja bezbednu i efikasnu terapijsku opciju sa relativno kratkim vremenom trajanja terapije. Rezistentnost na terapiju ciklosporinom zabeležena je kod 10% pacijenata, dok se kod 20% registruju neželjeni efekti, zbog čega kod ovih pacijenata postoji potreba za drugim terapijskim opcijama, uključujući i omalizumab. [ABSTRACT FROM AUTHOR]