Nauka o dobrobiti farmskih životinja prošla je trnovit put razvoja, često osporavana zbog svoje nemerljivosti i svrsishodnosti postojanja. U samom začetku prvenstveno zasnovana na moralnim i etičkim stavovima, tokom vremena ukazala je na značaj zadovoljenja potreba životinja i posledice njihovog zanemarivanja i iscrpljivanja u uslovima intenzivne stočarske proizvodnje. Važan segment njenog razvoja bili su definisanje i razvoj metodologija za ocenu indikatora dobrobiti, čime je ona postala merljiva i prihvaćena kao naučna disciplina sa saznanjima primenljivim i korisnim u savremenim sistemima proizvodnje. Ovaj rad predstavlja sažet prikaz evolucije nauke o dobrobiti, ali i nagoveštaj njene budućnosti u smislu razvoja „simbiotičkih" veza sa konceptima održive poljoprivrede i bezbednosti hrane kao integralnih delova savremenog ekološkog pokreta proisteklog iz objedinjene brige o dobrobiti ljudi i životinja, brige o dobrobiti planete generalno. [ABSTRACT FROM AUTHOR]